четвртак, 14. мај 2009.

PARASOMNIA (2009)

***
3

vilhelm meloun (tačnije, ali dosadnije, znan i kao vilijem – bil – maloun) do sada nije pružio bogzna kakvog povoda za anticipaciju njegovih filmova: potpisao je derivativnu ali umereno-gledljivu fotokopiju ALIENA sa klausom kinskim (i drugorazrednim efektima maske) maštovito nazvanu THE CREATURE, te šminkeraje znane kao THE HOUSE ON HAUNTED HILL (umereno gledljiv samo zbog zabavnog džefrija raša koji impersonira vinsenta prajsa) i FEAR.COM (šaradu koja je imala toliko loše kritike da se još uvek nisam naterao da protraćim 90ak minuta na nju, ali verovatno u nekom trenutku hoću). iako je u ovim filmićima pokazao tragove vizuelnog nadahnuća, totalna nebriga za scenario, likove i smisao ostala je kao teg na njegovom opusu, tek neznatno olabavljen sasvim solidnom epizodom za serijal 'masters of horror' pod nazivom FAIR HAIRED CHILD.

zbog svega toga, očekivanja vezana za ovo sočinjenije sa glomazno-rogobatnim naslovom nisu mi bila visoka.

zato sam bio tim više prijatno iznenađen PARASOMNIJOM, prvim malounovim filmom u kome sam, zapravo – uživao!

da se razumemo: scenario je prilično budalast, i neki zlobnik mogao bi se zabavljati njegovim seciranjem u sitna crevca i dokazivati koliko je besmislen. ipak se ovde govori o momku koji slučajno u ludari spazi 'uspavanu lepoticu' (tj. curu koja pati od parasomnije, spavaće bolesti zbog koje veći deo svog života provodi u snu), odakle je kidnapuje i nosi svojoj kući da se tamo stara o njoj (što uključuje i svlačenje u kupanje njenog nesvesnog tela).

blaženstvo u činjenici da njegova draga uglavnom spava umesto da ga smara da je vodi u pozorišta, bioskope, koncerte, restorane itd. suviše je veliko da bi potrajalo, i ubrzo postaje jasno da je na spavačicu svoje hipnotičko oko bacio psiho-ubica iz te iste ludare (koga drže raspetog kaiševima u stojećem položaju, i sa kukuljicom preko lica – i to mi je neka mentalna institucija!). on uspeva da uđe u njene snove zahvaljujući hipno-moćima, i pretvara je u instrument svojih sadističkih planova. naravno, naš kidnaper mu te planove kvari jer totalno zli psiho veruje u narodnu izreku da se suprotnosti privlače, i neće ni da čuje za neku drugu nego baš za našu vrlu, čistu, anđeosku djevu koja je, budući prespavala veći deo svog života, propustila sve prilike da se oda razvratu i bludu.

hm, eto leka za današnju razvratnu omladinu: kura C-C mušicama, i rešen problem!

enivej, glavni razlog što sam u ovom luckasto-bleskastom filmu uživao umesto da se dosađujem i vrtim glavom leži u nekoliko srodnih faktora:

-dobar kast: gl. junak je simpatičan momak koji bi, ako bi smeđu kosu ofarbao u crno, više ličio na dilana doga od ovog teen-supermena koji je tu ulogu već dobio; zahvaljujući tome, i budalaste stvari koje ima da radi ovde deluju pitko i prijemčivo, i gledalac ih može prihvatiti jer ovaj deluje kao neko ko, zapravo, ima dušu. uspavana lepotica je, takođe, dobro odabrana i ubedljiva u svojim anđeoskim pojavama – svakako ne izgleda kao jedna od tipičnih fufica recentnih torture-porn-cum-slashera, baš kao što ni naš dilan ne liči na nekog od bezličnih jock-hunkova tih istih kvazihororijada. znači, to su netipično napisani likovi u nekonvencionalnim situacijama, solidno odglumljeni. dž. patrik keli je takođe dobar kao preteća psiho-copina, a i džefri kombsa je zabavno gledati kao pajkana (iako je njemu moglo da se da i malo više mesa od ovog statiranja kroz opšta mesta).

-duševni dijalozi i luckaste situacije: umesto rutinskih žanrovskih prežvakavanja ("čuo sam neku čudnu buku"… "halo, ima li koga tamo?"… "ovde se nešto dešava što ja ne razumem"… "Hej, Džejmi, ti znaš da te ja volim, pruži mi još jednu šansu!"… i sl. sranja) likovi ovde ćaskaju kao živi ljudi, a to naročito važi za razgovore našeg dilana sa svojim džanki-prijateljem. znači, više je to 'indie' nego standardni 'žanr' fazon. a situacije su ljupke i bizarno-smešno-groteskno-dirljive, kao u prvom 'sastanku' sa uspavanom ljepoticom, tokom koga ona –neiskusna u budnom svetu – pokazuje da ne zna kako se jede sladoled (razmaže ga pola po stolu a pola po svom licu!), a u lepoti zelenila u parku uživa tako što počne da maltene pase travu (naočigled sablaznutih staraca-prolaznika).

-originalan i svesno otkačen, nadrealan scenario: nekada davno – ako su 1980-te bile davno- horori se nisu libili da budu bizarni, blesavi, da imaju zaplete koji ne liče ni na šta dotad viđeno, da se takmiče jedni sa drugima po blesavosti, a naročito nakon što je A NIGHTMARE ON ELM STREET otvorio kapije snova, bizarnosti i iracionalno-nadrealnih zamešateljstava. pod direktnim uticajem tog filma i nj. nastavaka nastali su, recimo, DREAMSCAPE i DREAM DEMON, u čijoj senci i PARASOMNIA obitava kao sasvim dostojan okasneli prirepak.

i uopšte, čitav etitjud kojim odiše ovaj film ima jednu nostalgičnu retro auru, kao neki izgubljeni film iz '80ih koji je danas pronađen u nekom magacinu i samo malo retuširan CGI tehnologijom da ga svari današnja omladina. PARASOMNIA, zaista, deluje kao da je zasnovana na nekoj vintage DILAN DOG epizodi, iz vremena kada je taj strip bez pardona, a sa mnogo smisla i originalne aure, horor fanovima pružao vrlo idiosinkratičan spoj mračne romanse, nadrealizma, gorkoslatke ironije, egzistencijalizma i splatera. svega toga ima i ovde, odmereno i odrađeno s dušom, kao u vintage sclavijevim scenarijima.

-nadahnuta vizuelnost: e, gorepomenuti malounov kvalitet uspeo je da dođe na svoje tek onda kada su se već pomenuti a daleko važniji faktori poklopili. njegovo oko za 'lepu' sliku horor provenijencije ovde je upotrebljeno maximalno (tj. koliko je budžet dopuštao, a ponegde to baš i nije bilo mnogo). ima tu sjajnih slika, kako u budnom stanju (psiho-ćelija; vrlo krvave vratosekuće, crevoistrisajuće pogibije; zlokobna knjižara sa svojim ezoterično-goth dizajnom…) tako i u scenama snova koje sadrže vizuelne hajlajtove.

za potonje je bio zadužen poljski slikar bekšinski, čuven po tome što je radio koricu za moj roman NAŽIVO; mislim da vam je odmah jasno o kakvom profilu umetnika govorim. znači, prva liga. morbidno-nadrealna čudesa iz snova-košmara naše spavačice zasnovana su na njegovim slikama, kao i na nekim originalnim konceptima, što tim prizorima daje pedigre kojim se ne mogu pohvaliti mnogi slični žanrovski naslovi. uostalom, pogledajte slike, šta dalje da pričam?

istina, maloun se malo i zaneo sa stilizacijom, i pred kraj njegove opsesije postaju skoro razularene kada na pozornicu stupe nekakvi mehanički automatoni (spoj tima bartona i spotova merilina mensona odnosno nemačkog umetnika luetke-a) prema kojima su oni dr- fajbsovi još bili oličenje umerenosti i dobrog ukusa! ipak, pošto nas je maloun do tog trenutka već 'kupio' svojim likovima i pristupom, onda se i ovi ekscesi mogu lakše svariti, jer radi se o delirijumu i ludilu kakvo smo voleli i u bizarno-besmislenim završnicama dilana doga.

sad, lepo bi bilo da je svog zlikovca maloun još malo doradio i učinio još ikoničnijim i moćnijim i tako nam dao poor man's fredija za XXI vek, što za dlaku nije učinio (ovaj psiho ovde bliži je horasu pinkeru, aka ŠOKERU), iako mi se javlja da će, čak i u ovom polunedokuvanom obliku on biti bliži frediju od onog reimadžiranog koga nam spremaju u (nesumnjivo konvencionalnom) rimejku ELM STREETA.

sve u svemu, PARASOMNIA je hrabar mali veliki film po tome što ne hoda utabanim stazama i što pokušava nešto novo i drugačije, i što u tome umnogome i uspeva. to je jedan dražestan old school hororac sa mnogo krvi, solidnim dozama saspensa i sa luckastim likovima kojima ćete se vraćati.

prava je šteta što živimo u vremenu u kome ovako nadahnuti filmići završavaju direktno na DVD a u bioskope idu nebuloze tipa HOSTEL 2 i slične idiotarije. oh, well, nama u srbiji je ionako svejedno pošto nemamo bioskope…

šon jang dobija zločesti telefonski poziv u prologu filma:

Нема коментара:

Постави коментар